Razgovarali u Avalonu, njw, Australia 19. rujna 2013.

 

Intervju za Oris organizirala je udruga Architecture Foundation Australia, iz koje su predložili da se Richard Leplastrier i Peter Stutchbury intervjuiraju zajedno te da se razgovor snimi. Intervjuirala ih je poznata producentica australskih dokumentarnih filmova Catherine Hunter, autorica dokumentaraca o najpoznatijim australskim umjetnicima poput Sydneyja Nolana i Margaret Olley, a koja trenutačno radi na dokumentarcu o arhitektu Glennu Murcuttu. Neobičnu lokaciju – kamenu pećinu – odabrali su Richard i Peter s obzirom na to da ona simbolički predstavlja temelje njihove arhitekture – poštovanje prema prastaroj kulturi i krajoliku mjesta iz kojega je izvedena sva kultura i život. Pećinu čini pješčenjak koji je star preko 200 milijuna godina, a nastanjivala ju je lokalna aboridžinska zajednica Garigal, čija povijest i kultura seže do 40 tisuća godina unatrag. Intervjuu su nazočile i dvije vrlo rijetke velike moćne sove – Ninox strenua – koje su sjedile na grani stabla u blizini, a za koje je Richard rekao da su lokalni stanovnici čiji su pretci vjerojatno ovdje živjeli stotinama godina prije nego što smo došli mi, ‘bijelci’.

 

Catherine Hunter — Možete li mi reći gdje se nalazimo, Peter, i zašto ste odlučili da intervju održimo u pećini?

 

Peter Stutchbury: Udaljeni smo oko sat vremena od središta Sydneyja. Na sjevernome smo poluotoku, između Tihog oceana na istoku te prekrasnoga zaljeva Pittwater na zapadu. Upravo smo na vrhu grebena, u oazi prirodne divljine, oko 2 km udaljeni od mora sa svake strane.Odabrali smo biti na ovome mjestu jer nas ono privremeno udaljava od svih naših odrednica i naše prošlosti. Pećina je stara stotine tisuća godina – ako računamo aboridžinsko naseljavanje, vjerojatno od 40 000 do 50 000 godina. Kakvoću izolacije i tišine koju nudi važno je razmotriti.

 

Catherine Hunter: Kako je kampiranje povezano s načinom na koji projektirate neku kuću?

 

Richard Leplastrier: Tijekom dugoga vremenskog razdoblja ljudi se kao vrsta nisu puno promijenili. Kampiranje stvari vraća na početak. Od temeljne je važnosti za način na koji reagiramo na lokaciju. Ovo mjesto ima zaklon, zaštitu, vodu, okrenuto je svjetlosti te je izvrsno povezano s prirodom. Ove su stvari još uvijek utisnute u nas kao ljudska bića. Nismo se toliko promijenili. Tehnologija se promijenila, ali mi i dalje reagiramo na ljude potpuno jednako – moć pjesme jedne žene ostaje jedna od najosnovnijih stvari. U početku nije bila riječ, u početku je bila pjesma, krik srca. Sve to počinje upravo ovdje. Zbog svega navedenoga dobro je biti na ovome mjestu. Ako istražujete mjesto, ako na njemu možete provesti 24 sata dnevno i vidjeti kako sunce izlazi i zalazi, kako pada kiša i odakle dolazi, sve vjetrove, kuda otječe voda i kuda prolaze životinje, shvatite da smo mi samo jedne od tih životinja – to ne smijemo zaboraviti.

 

Catherine Hunter: Peter, kako pristupate zgradi na samome početku? Koji Vas osjećaj najprije obuzme kada dobijete projekt?

 

Peter Stutchbury: Puno sam toga naučio od Richarda pa imamo slične pristupe. Reagiram na lokaciju; vremenske prilike, klimatske uvjete. Također sam, a znam da je i Richard, jako svjestan ljudi kojima je zgrada namijenjena. Različiti ljudi na drukčiji način zamišljaju zgradu, načine života u zgradi ili sustave u zgradi. Građevina ne počinje s ostalim građevinama. Zgrada počinje s lokacijom. Naučili smo da se mjesto može otkriti samim otklanjanjem pa otklanjanje izgrađenoga na mnogo načina otkriva podrijetlo lokacije. Najbolje su zgrade one koje su najviše povezane sa svojim mjestom. Pružaju informacije dnevno, podržavaju i pružaju život i razumijevanje. Ljudi kojima su namijenjene zgrade, bilo da su privatne ili javne, mogu promijeniti značenje i narav zgrade, pa su ljudi ključni u procesu tumačenja načina na koji se zgrada smješta na lokaciju. To su, dakle, dva ključna čimbenika u procesu razmišljanja o zgradi. Osim toga, mislim da sazrijevamo u načinu na koji gledamo na konstrukciju, u načinu na koji smanjujemo paletu materijala, u razumijevanju prostora, uloge svjetla u prostoru te je na više načina riječ o kompoziciji; kompoziciji redukcije. To je kao da ste naučili kuhati i napraviti bolja jela od manje sastojaka.

 

Catherine Hunter: Možete li mi reći kako je započeta kuća Bangalay te nešto o ranom otkrivanju te lokacije?

 

Peter Stutchbury: Kuća Bangalay nalazi se južno od Sydneyja, u dolini Kangaroo koja je zapravo stari krater i prilično klimatski odvojena od krajolika koji je okružuje. Tamo sam s dvoje starije djece otišao na trodnevno kampiranje. To mi je omogućilo razumijevanje srži mjesta, ali bi trebalo imati i percepciju godišnjega ciklusa: zamisliti kakav će prostor biti kad budu puhali vrući zapadni vjetrovi, kad mjestom prođe požar, zamisliti hladnoću te kako bi svjetlo iz rijeke moglo osvjetljavati zgradu. Riječ je i o prenošenju. Ispitali smo svih 150 jutara imanja. Klijenti su kampirali na lokaciji dvije godine, i to na određenome mjestu. Oboje zaista dobro opažaju – kada sam promotrio njihovo mjesto za kampiranje, shvatio sam da su odabrali najbolju lokaciju za kuću. Zatim slijedi najteži dio – postaviti zgradu ili njezin otisak na tu lokaciju, uz svijest o svakome prednjem planu i objektima s kojima u pozadini komunicira, biti svjestan mjerila u odnosu na planinu i dolinu; toliko toga treba uzeti u obzir. Sve ima opsežna objašnjenja. Kad sjedneš s klijentima kako bi im objasnio njihovu buduću zgradu, možete razgovarati o svemu jer si o svemu razmislio. Upravo u trenutku u kojemu ne možeš razgovarati o svemu počinju sumnjati u zgradu.

 

Catherine Hunter: Već ste u studentskim danima potražili Richarda? Što Vas je točno privuklo njegovu radu?

 

Peter Stutchbury: Kada sam bio na drugoj godini studija arhitekture, netko mi je rekao da moram upoznati Richarda i da ću zavoljeti njegov rad. Sam sam otišao i prikrao se kako bih vidio jedan od njegovih ranih projekata u izgradnji (kuća Palm Garden, Bilgola). Ušao sam – bio je to jednostavan okvir u krajoliku doline koja nije jako udaljena odavde i moji su se snovi doslovno ostvarili. Ne mislim toliko na fizičku zgradu, koliko na ideju da arhitektura može biti toliko inventivna da bude most između tebe i tvoje mašte. Pomislio sam kako bih volio upoznati toga čovjeka… Upoznali smo se, odmah sam osjetio povezanost s njime i jednostavno sam od njega poželio učiti. Želja za učenjem bila je golema i on mi je, srećom, na svoj dobrohotan i ljubazan način to dopustio – i to se još uvijek događa.

 

Catherine Hunter: Čemu Vas je, kao tada mladog arhitekta, naučio?

 

Peter Stutchbury: Prva poduka bila je o tome kako napraviti platformu. Ljudi žive na platformama. Zvuči jednostavno, ali ako o tome razmišljate, riječ je zapravo o dubokoj poduci jer, čim skrenete s platforme, gubite udobnost. Zaista velika poduka. Druga poduka bila je o krajoliku. Uvijek sam bio svjestan krajolika jer sam mnogo vremena proveo u pustinji, ali je Richard to doveo do takve finoće i detalja o kojima drugi nisu ni govorili. Sljedeća poduka bila je o ljudima; njegova sposobnost prihvaćanja, otvorenosti, velikodušnosti i volje bila je velika poduka mladiću koji je vjerojatno bio malo tvrdoglav.

 

Catherine Hunter: Recite nam, Richarde, nešto o formativnim utjecajima na Vas kao dječaka – išli ste u brodogradilište s ocem?

 

Richard Leplastrier: Živjeli smo u Tasmaniji, posebnome kraju izloženome utjecaju južnoga Tihog oceana, a mi smo imali izravan pogled na more. Tasmanija ima i kvalitetnoga drva. Jednoga dana otac me odveo u brodogradilište široko poznato po drvenim brodovima – na otvorenome moru sve mora dobro funkcionirati. Tamo se moglo mirisati upravo rezano drvo. Bez obzira na vrstu – bor King Billy ili Huon Pine – razlika se mogla razaznati po mirisu. Izvlačili su brod iz mora, na navozu se nalazio prekrasan brod, a ja sam do tada vidio samo one brodske dijelove koji su vidljivi iznad površine vode. Iz mora je izišao mokri donji dio koji je reflektirao svjetlo izranjajući iz vode, najljepši oblik stvoren za čistu uporabu. O tome je riječ s brodovima, o upornoj potrazi za čistom svrhom. Svojstva svakoga broda integrirana su u njegov oblik i sva su različita. To je za mene bila velika poduka. Zaljubio sam se u brodove, prekrasne brodove, prekrasne zgrade! Ali postoji velika razlika – ako su brodovi preteški, prevrnut će se ili će potonuti. U arhitekturi pak konstrukciju zgrade možemo napraviti snažnijom nego što ona treba biti kako bismo izrazili korijene zidarstva, ali to ne možemo napraviti s brodovima. Te su dvije discipline različite. Iskustvo s brodovima arhitektu je korisno – naučiš cijeniti kako se drvo nevjerojatno sužava (prema vrhu) te razvija do najtanjih grančica i listova. Taj je primjer izvrstan odgovor na pitanje kako je biti prizemljen i vinuti se naviše. Brodovi te tomu nauče.

 

Catherine Hunter: Čini mi se da je Vaša kuća, Palm Garden, nešto što se mora prilagoditi, promijeniti ovisno o potrebama i dobu dana?

 

Richard Leplastrier: Da, Uffa Fox – veliki engleski dizajner jahti – rekao je da težina nečemu koristi samo u parnome valjku. To mi je postalo najvažnije, sve je moralo biti lagano koliko je to moguće, čak i zgrade. Zgrade koje sam radio kad sam bio mlađi bile su takve. Više mi nije toliko stalo do toga. Stalo mi je do toga da moje zgrade budu snažne, sigurne i dugotrajne, ali da lijepo funkcioniraju. U tome je razlika, nešto može funkcionirati, ali ako lijepo funkcionira, tada podiže raspoloženje. U tome je arhitektura.

 

Catherine Hunter: Peter je o Vama govorio kao o jednome od svojih velikih učitelja. Tko su bili Vaši učitelji?

 

Richard Leplastrier: Oh, Lloyd Rees, jedan od australskih velikih slikara krajolika i sjajan crtač. Umro je s 92 godine, a slikao je tri dana prije smrti. Počeo je kao dječak, disciplinirao se kroz crtanje – izvanredne crteže olovkom – i zatim je prešao na slikanje. Njegove su slike dosegnule gotovo prolaznu kakvoću u starosti. Bio je to i Jørn Utzon; s njime sam radio i proveo mnogo vremena na mjestima poput ove pećine. On bi šetao, a ja bih ga slijedio. Išli bismo jedriti; samo nas dvojica. Bio je tako pronicljiv, sućutan i na taj je način doživljavao ljudski život, arhitekturu i gradove. Mladom arhitektu poput mene bilo je zaista inspirativno biti izložen tom utjecaju.

 

Catherine Hunter: Čemu Vas je naučio?

 

Richard Leplastrier: Naučio me je gledati u prirodu, u prostor, i to na vrlo različit način, kako se služiti prostorom kao prostornom radionicom za arhitekturu. Na primjer, ova pećina s krovom koji se diže uvis, ova otvorena usta životu doline koja upijaju sunce zimi, kad je nisko na horizontu, ali ga odbijaju ljeti. Način na koji je ovdje sve povezano s okolinom tako je prekrasan. Naučio nas je kako uočavati ovakve okolnosti i kako ih zatim prenijeti u arhitekturu – ali bez imitacije, i u tome je razlika.

 

Catherine Hunter: Mislim da je postojao još jedan Vaš učitelj?

 

Richard Leplastrier: Masuda iz Japana (profesor Masuda Tomoya). On je bio izvanredan čovjek. Volio bih da sam ga uspio dovesti ovdje. Upravo me on naučio ishodištima. Rekao bi da arhitekt mora biti u stanju vratiti se ishodištima kako bi vidio gdje se stvari nalaze i kako bi one mogle ići dalje. Moraš se naučiti vratiti i gledati unatrag kako bi vidio unaprijed. Bio je filozofski potkovan; uvijek je tražio skriveni simbolizam ideje u stvarima i tomu me naučio. Imao sam veliku sreću.

 

Catherine Hunter: Postoji još jedna priča koju spominjete, o hramu u Japanu…

 

Richard Leplastrier: Hram se nalazio na obali Japanskoga mora koja je gledala na zapad, prema Rusiji i Koreji. Moj veliki prijatelj i ja – on je također radio u Utzonovu uredu – vidjeli smo plakat prekrasne granitne staze koja od dna doline vodi do hrama i završava drvoredom visokih stabala. Gledali smo u plakat i odlučili naći to mjesto, što smo i učinili. Najavili smo se i jedan je divan svećenik izišao na platformu poviše nas. Pitali smo ga bi li bilo nezgodno da razgledamo mjesto, na što je on rekao: Dođite gore. Popeli smo se, izuli cipele i on nas je uveo u veliku sobu s tatamijem i vrtom. Kad se neko vrijeme bavite arhitekturom, na stvari gledate prilično kritički. Promatrao sam konstrukciju, proporcije i pomislio u sebi kako su malo upitne tu i tamo… Donio nam je čaj i rekao: Prije sto godina upravo na ovome mjestu nalazilo se prekrasno stablo Japanskoga cedra. Bilo je šest stopa široko u promjeru i posjekli smo ga. Srce me zabolilo. Ali nastavio je: Posjekli smo to stablo i od njega izradili stupove, grede te stropne ploče koje su izrađene od velikih daski drveta te smo ostatke upotrebljavali za okvire ‘shoji’ paravana. Kada smo podignuli stropne ploče, vratili smo ih u sloj iz kojega su nastali. Na kraju smo izgubili stablo, ali smo mu zapravo udahnuli novi život – sve se od toga drveta iskoristilo. To je bila dobra i vrlo važna poduka s obzirom na današnje probleme planeta.

 

Catherine Hunter: Peter, jeste li uvijek vjerovali da se arhitektura mora baviti održivosti u ovoj zemlji?

 

Peter Stutchbury: Kad smo bili mladi i na početku, nije postojala riječ održivost. Tu ste odgovornost imali ili niste. Kad provedete neko vrijeme u pustinji u kojoj je voda ključan izvor, u kojoj dolazi do erozije kad promijenite strukturu zemlje, u kojoj sunce prži dan za danom i morate pronaći hlad, počinjete razumno razmišljati.

 

Catherine Hunter: Pričajte mi o mjestu u kojemu ste kao dijete proveli mnogo vremena.

 

Peter Stutchbury: Bila je to velika majčina farma u zapadnome Novome Južnom Walesu koja se prostirala na 42 000 hektara. Mnogo smo vremena tamo proveli u djetinjstvu i tamo smo razvili osjećaj odgovornosti i brige za zemlju. Kad su stvari tako fino uravnotežene, jako su jasne. Jasno vidite uništavanje, krhkost ili ono što održava posjed. U raskoši to možda ne primjećujete, ali morate gledati dalje, dublje. Nismo, na primjer, mogli okrenuti sjenik u krivome smjeru jer bi vremenske prilike sve poharale u slučaju da se u njemu drži sjemenje ili hrana. Trebao je biti skromna građevina jer nismo imali mnogo novaca i bili smo dva sata udaljeni od najbliže željezarije. Sve je na farmi bilo osnovno i nužno i takav smo način razmišljanja odnosno preživljavanja prenijeli u grad. Moj je otac bio nevjerojatno precizan. Bio je inženjer građevine, ništa se nije radilo bez jakog osjećaja za preciznost i točnost u smislu uporabe materijala i minimalnog održavanja. Sve se svodilo na održivost, ali o tome nikad nismo razgovarali kao o održivosti – bio je to samo osnovni način života.

 

Catherine Hunter: Glen Murcutt često citira Luisa Barragána, koji je rekao: Tamo gdje vlada spokoj, ima i radosti. Koliko je ova izreka važna za arhitekturu?

 

Richard Leplastrier: Riječ je o dobrome življenju, koje je u osnovi svega. Arhitektura je zapravo stvaranje prostora dobroga življenja, ozdravljenja ako se radi o bolnici i, naravno, onih građevina koje pružaju pomoć ljudima u nevolji, npr. poplavi ili krizi. Postoji razlika između građenja i arhitekture. Arhitektura se tiče nadahnuća života. To je zanimljivo pitanje o kojemu se može razgovarati. Ako omogućujete dobro življenje, stvarate spokoj te je, kao što kaže Glenn, jako važna kakvoća. Ljudima koji su u stvarnim problemima teško je naći spokoj; postoje drugi, jednako važni problemi.

 

Peter Stutchbury: Kad biste sada na ovome mjestu, u ovoj pećini, mirno sjedili, našli biste spokoj te biste tim spokojem mogli vidjeti druge stvari. Upravo prozor s pogledom na druge stvari čini arhitekturu dubokom. Ne omogućuje to mnogo zgrada.

 

Richard Leplastrier: Poput premještanja uma… transcendencije…

 

Peter Stutchbury: Da – omogućuje to. Bio sam sam u ovoj pećini i odlutao sam na mjesta koja ne možete ni zamisliti. Međutim, ako sam bio u trgovačkome centru, nisam bio nigdje.

 

Catherine Hunter: Koja je povlastica, recimo, bavljenja arhitekturom u ovoj zemlji?

 

Peter Stutchbury: Za mene je to krajolik; imamo jedan od najproročkijih krajolika na svijetu. Sve više razumijem ovaj krajolik i to je, za mene, jedna od apsolutnih povlastica života u Australiji. Pogledajte gdje sjedimo, samo 45 minuta od središta grada i nalazimo se u pećini koja je stara milijune godina. Ovo je prekrasan prostor – imamo sreće i ne dijelimo ga s previše ljudi. Ovdje nećete naći puno tragova; ovo je mjesto vrlo tiho.

 

Richard Leplastrier: Koristite riječ povlastica. Pitam se bi li možda odgovornost bila bolji izraz. Mi smo osvajačka kultura u odnosu na ovo mjesto, a rana kultura prvih Australaca imala je vrlo snažnu vezu i razumijevanje mjesta koje su naselili. Razumjeli su sve o njemu. Mi, kultura koja osvaja, prohujali smo ovim mjestom i u razdoblju od 200 godina nastavili na način koji je mnogima od nas zaista strašan i vrlo neodgovoran, a sve u ime ekonomije, ekonomije potraživanja. Ekonomija dolazi od grčke riječi economos značenja vođenja kućanstva. Kako ovdje vodimo kućanstvo? Čini mi se da to baš i ne radimo dobro ako uzmemo u obzir krasan okoliš koji smo preuzeli. Gdje god pogledate, a vidite zgrade, najveće je zagađenje. Riječ je više o odgovornosti arhitekata u ovoj državi. Možemo se potruditi najbolje što možemo ako to pomaže nadahnuću drugih da čine isto, da čine dobro. Ali uvelike sumnjam da će to promijeniti cijelo društvo. Nažalost, ako pogledamo politiku i okoliš, uviđamo da idemo u sasvim drugome smjeru.

 

Catherine Hunter: Kako usprkos tomu zadržavate optimizam i vjeru u ono što radite?

 

Peter Stutchbury: Podučavamo i u radu s mladima pokušavamo prenijeti način razmišljanja. Mladi su danas uključeni u oblikovanje kulture i mi, uz onu obrazovnu, preuzimamo društvenu ulogu, a to možemo samo radom u praksi, projektiranjem odgovornih zgrada. Nažalost, velika većina ljudi u ovoj zemlji, usuđujem se reći, ne promišlja odgovorno. Ekonomičnost doma temelji se na veličini, a ne na kakvoći kuće.

 

Catherine Hunter: Čini se da smo previdjeli možda i vaše najveće učitelje, a to je autohtono stanovništvo koje je ovdje živjelo i koristilo se ovim prostorom na najbolji mogući način.

 

Peter Stutchbury: Ne mislim da smo ih previdjeli. Zato smo i došli u ovu pećinu, iz poštovanja prema domorodcima. Jedan od naših najvećih učitelja jest Ujak Max (Max Dulumunmun Harrison) koji s nama podučava na programu Master Class. Veliko nam je nadahnuće i veliki prijatelj; prijateljstvo s njime uvijek je na prvome mjestu. Također, prije nekoliko tjedana skupini američkih studenata pokazivali smo zgradu koju smo Richard, ja i Sue Harper napravili prije deset godina, kada smo imali čast za klijente imati troje aboridžinskih starješina (Birabahn, aboridžinski kulturalni centar na Sveučilištu u Newcastleu), dvije žene i muškarca, prekrasne velike ljude. Uvijek bi započinjali razgovor riječima: Želimo da ovo bude kuća. Ne zgrada za obrazovanje, nego kuća koja će ljudima biti dom. Kad smo se vratili, nakon pet ili šest godina, vidjeli smo da zaista djeluje poput velikoga doma. Pri našemu posjetu jedna od žena starješina došla je do nas, zagrlila nas i ponovno nam zahvalila na zgradi. Izgradili smo nekoliko drugih zgrada u sveučilišnome kompleksu, ali nijedan drugi klijent to ne bi napravio, to je nešto usađeno u njihovoj kulturi. Pogledajte kako su nam Aboridžini dosad oprostili sve što smo im uzeli. Ta je kultura nevjerojatna, kultura koja će preživjeti opraštanjem. Mi smo to priznali na najbitniji mogući način – time što smo iz poštovanja htjeli biti na ovakvu mjestu.

 

Catherine Hunter: Čini se da je u Vašemu pristupu arhitekturi jako važno da se uopće opravda izgradnja zgrade?

 

Richard Leplastrier: Da, na neki način možeš provesti riječi u djela, ali to ne možeš uvijek napraviti na pravi način. Ne bi dakle trebao biti presamouvjeren i na sve gledati previše svisoka….

 

Peter Stutchbury: Je li međutim riječ o osobnome pogledu na stvari? To je važan početak bilo kojeg arhitektonskog problema; pitati trebamo li išta graditi.

 

Richard Leplastrier: Oh, mislim da je to točno, uz pitanje trebamo li zgradu srušiti ili je na neki način možemo ponovno iskoristiti. Često je taj problem puno teži. Puno je lakše nekada početi ispočetka, ali to nije nužno bolje.

 

Catherine Hunter: Vaš prijatelj Juhani Pallasmaa napisao je knjigu The Thinking Hand (Ruka koja razmišlja). Možete li reći nešto o utjecaju ruke u procesu opažanja i otkrića? Otkriva li se arhitektura ili se ona stvara?

 

Richard Leplastrier: Oh, tako to Glenn kaže.

 

Peter Stutchbury: Mislim da se osjeća, možda zatim otkriva. Gubimo ruke, a u određenome stupnju gubimo i oči i sluh. Na mjestu poput ovoga možemo čuti zvukove. Zvukovi su živi, kreću se, možete ih pratiti i donekle razumjeti zašto kakadui lete od stabla do stabla; hrane se mladim pupoljcima. Mislim da nije riječ samo o vezi ruka - um, Pallasmaa govori mnogo više. Govori o onome o čemu je Rick govorio ranije; gubimo sposobnost osjećanja stvari, neosjetljivi smo. Gledamo u dvodimenzijski ravni računalni zaslon; taj je pogled bezosjećajan te je na više razina iskrivljen. Ovdje gledamo u dubinu polja, boje i teksturu, miris i pokret. Vrlo je različit način bivanja i viđenja.

 

Richard Leplastrier: Tako je, ali je također riječ o otkrivanju, razotkrivanju ili otkriću jer otkrivate mjesto i zatim nešto što funkcionira napravite zbog onoga što mjesto jest. Mjesto se otkriva sobom. Radi se i o transcendenciji.

 

Peter Stutchbury: Prilično se često dogodi da do najboljega rezultata dođe kad provedete vrijeme u istraživanju, razmišljanju, razmatranju, crtanju o nečemu – i na kraju otkrijete. Otkriće se ne dogodi odjednom – ne klikne – događa se s vremenom. Kreativnost se može dogoditi, samo tako kliknuti.

 

Catherine Hunter: Crtanje Vam je važno, Rick?

 

Richard Leplastrier: Stvari nastaju u procesu crtanja. Veza između oka i ruke nevjerojatna je, ne možeš joj ući u trag. Bilo je izvrsnih crtača. Paul Klee iz 30-ih godina 20. stoljeća intelektualno je razumio što je crtao, ali je imao i emocionalni odgovor na poticaj nečega, nekoga ili radnje koja ga je nagnala na crtanje, predstavljanje, reprezentaciju. Ako nema te emocionalne snage, neće nastati velika slika.

 

Catherine Hunter: Zanima me jedna od središnjih ideja Vaše arhitekture, Peter, ukidanje granica između unutarnjega i vanjskoga. Može li se to primijeniti u hladnim klimama?

 

Peter Stutchbury: Nikad nisam o tome razmišljao kao o središnjoj ideji. Nikad nisam prethodno zamislio rastapanje rubova; ono rezultira načinom na koji zgradu zamišljate ovisno o mjestu. Prilagodite se hladnoj klimi, toploj klimi, umjerenoj klimi; odijevate se ovisno o klimi. Ipak, borili smo se sa zgradom koju smo radili u Rusiji u smislu načina upravljanja njome, no kroz tu borbu uvijek je bila izražena ideja da ćemo, osim ako stanovnici zgrade ne razumiju dinamiku lokacije na kojoj se nalaze, izgubiti jednu od naših najboljih poduka koju možemo prenijeti u arhitekturi, a to je veza, nešto o čemu smo ranije razgovarali. Zgrada se nije mogla ponašati na način na koji se ponašaju zgrade u Australiji. To je bio izazov u području povezivanja. Svatko tko osjeća strast za životom ili razumije povezivanje, omekšat će rubove svoje zgrade kada mu to dopusti klima. Zgrada u Rusiji bila je u osnovi kutija s ključnim manjim poveznicama, a zgrada koju smo nedavno završili u Seaforthu (Sydney) bila je samo krov, gotovo sasvim suprotno.

 

Richard Leplastrier: Ponekad ključanica može otkriti puno više od pola tuceta prozorskih okana.

 

Catherine Hunter: Svake godine arhitekti i studenti sa svih strana svijeta dolaze kako bi prisustvovali programu Master Class Glenna Murcutta. Što mislite da tamo traže?

 

Peter Stutchbury: Prije dva dana bio sam u društvu dobro poznatog američkog arhitekta koji je jučer ujutro bio nevjerojatno uzbuđen zbog posjeta Glennu. Glenn ima izvrsnu i zasluženu poziciju na međunarodnoj arhitektonskoj sceni i ljudi tomu teže. Sretni smo jer imamo tim ljudi koji podučava zajedničkom filozofijom, u čijoj je osnovi odgovornost, ali je odgovornost prisutna na mnogo različitih načina pa ne dobijete uvijek jednako tumačenje. Ne dobijete jednako tumačenje krajolika – na neki je način Australija doseg i na taj način Master Class također postaje avantura i cilj za ljude širom svijeta.

 

Catherine Hunter: Richarde, s obzirom na položaj profesora na Master Classu, ali i na drugim mjestima, koja je najvažnija poruka koju možete dati mladim arhitektima?

 

Richard Leplastrier: Ako ste u dvojbi o zgradi, ne radite ništa. Ako ipak radite, radite koliko je moguće minimalno. Napravite je koliko je moguće dobrom i demontažnom tako da se može ponovno koristiti. Poštujte – poštujte lokaciju i poštujte život koji se u njoj stvara.